“I am me”, but what does this mean? For centuries humans identified themselves as conscious beings with free will, beings that are important in the cosmos they live in. However, modern science has been trying to reduce us into unimportant pawns in a cold universe and diminish our sense of consciousness into a mere illusion generated by lifeless matter. Our identity in the cosmos is nothing more than a deception and all the scientific evidence seem to support this idea. Or (...) is it not? The goal of this paper is to discard current underlying dogmatism (axioms taken for granted as "self-evident") of modern mind research and to show that consciousness seems to be the ultimate frontier that will cause a major change in the way exact sciences think. If we want to re-discover our identity as luminous beings in the cosmos, we must first try to pinpoint our prejudices and discard them. Materialism is an obsolete philosophical dogma and modern scientists should try to also use other premises as the foundation of their theories to approach the mysteries of the self. Exact sciences need to examine the world with a more open mind, accepting potentially different interpretations of existing experimental data in the fields of brain research, which are currently not considered simply on the basis of a strong anti-spiritual dogmatism. Such interpretations can be compatible with the notion of an immaterial spirit proposed by religion for thousands of years. Mind seems that is not the by-product of matter, but the opposite: its master. No current materialistic theory can explain how matter may give rise to what we call “self” and only a drastic paradigm shift towards more idealistic theories will help us avoid rejecting our own nature. (shrink)

The idea of science being the best – or the only – way to reach the truth about our cosmos has been a major belief of modern civilization. Yet, science has grown tall on fragile legs of clay. Every scientific theory uses axioms and assumptions that by definition cannot be proved. This poses a serious limitation to the use of science as a tool to find the truth. The only way to search for the latter is to redefine the former (...) to its original glory. In the days well before Galileo and Newton, science and religion were not separated. They worked together to discover the truth and while the latter had God as its final destination, the former had God as its starting point. Science is based on the irrational (unproven) belief that the world is intelligible along many other assumptions. This poses a serious limitation to science that can only be overcome if we accept the irrationality of the cosmos. The motto “Credo quia absurdum” holds more truth than one can ever realize at first glance. There is nothing logical in logic, whereas there is deep wisdom in the irrational. For while the former tries to build castles on moving sand, the latter digs deep inside the depths of existence itself in order to build on the most concrete foundations that there can be: the cosmos itself. The only way forward is backwards. Backwards to a time when religion led the quest for knowledge by accepting what we cannot know, rather than trying to comprehend what we do not. Science was anyway based on that in the first place. (shrink)

For centuries, science was considered as something radically different from religion. Yet, the foundations of true science are deeply religious in nature. This paper seeks to show how religion is the only foundation needed for the formulation of scientific theories, since it provides the core principles on which the building of exact sciences is based upon. Our need to understand the cosmos and our faith in us being able to do so, are the main prerequisites for conducting science; prerequisites that (...) are derived from our belief in us being the sons of God and, thus, being able to read His mind. From its birth on 7 March 1277 up to today, science seems to be the only logical attitude of religious people towards the unknown cosmos. (shrink)

For centuries, the major story of enlightenment was that education is and should be the cornerstone of our society. We try to educate people to make them respectable members of society, something which we inherently relate to being "better persons", firmly believing that education makes humans less prone to evil. Today, modern research seems to validate that premise: statistics verify that more education results to less crime. But is this picture accurate and does this mean anything regarding morality per se? (...) This paper tries to examine the facts with a more critical eye and determine whether education is indeed a source of ethics or not. The results of the analysis show that what we understand as education is not only unrelated to ethics but can also be a factor resulting in the degradation of morality in humans. Rousseau's arguments against science and arts are re-enforced with arguments stemming from other great philosophers and from modern experience itself. Using modern statistical analysis regarding the correlation of crime and education and through the examination of the modern regression in ethical issues, it becomes evident that education cannot and should not be a source of ethics. Knowing what is ethical is not as important as living an ethical life. Pharisees were the first to be denied the entrance to the kingdom of God. As Oscar Wilde once said, "Education is an admirable thing, but it is well to remember from time to time that nothing that is worth knowing can be taught". (shrink)

From the beginning of time, humans believed they were the center of the universe. Such important beings could be nowhere else than at the very epicenter of existence, with all the other things revolving around them. Was this an arrogant position? Only time will tell. What is certain is that as some people were so certain of their significance, aeons later some other people became too confident in their unimportance. In such a context, the Earth quickly lost its privileged position (...) at the center of the universe and along with this, the ideas of absolute motion and time became unbearable for the modern intellect, which saw nothing but relativeness in everything. After years of accepting the ideas of relativity at face value without doubting them, scientists are now mature enough to start questioning everything as any true scientist would do, including their own basic assumptions. And one would be surprised to see that the basic assumptions of today’s science in physics (and cosmology alike) are based on philosophically dogmatic beliefs that humans are nothing more than insignificant specks of dust. These specks cannot be in any privileged position in the cosmos, nor can their frames of reference. These specks cannot be living on a planet that is not moving while everything else is. There can be no hint of our importance whatsoever. Hence, the Copernican principle that has poisoned scientific thinking for aeons now. When one analyzes the evidence provided by science to support the idea of relativity though, he would see that the same evidence can more easily and simply fit into a model where the Earth stands still. Yet, scientists preferred to revamp all physics by introducing the totally unintuitive ides of relativity – including the absolute limit of the speed of light – than even admitting the possibility of humans having any notion of central position in the cosmos. True scientists though should examine all possible explanations, including those that do not fit their beliefs. To the dismay of so many modern scientists who blindly believe the validity of the theory of relativity at face value, the movement towards a true and honest post-modern science where all assumptions are questioned, necessarily passes through a place where the Earth we live in stands still. Non-relativistic explanations of the Michelson Morley experiment, related to a motionless Earth or to ether, are viable alternatives that deserve their place in modern scientific thought. (shrink)

The Theory of Relativity has been portrayed as a theory that redefined the way we look at the cosmos, enabling us to unlock the reality we live in. Its proponents are constantly reminding us of how Einstein managed to reveal the true nature of the universe with his groundbreaking theory, which has been proved multiple times until now. Yet, philosophy of science teaches us that no theory has any privileged connection with what we call reality per se. The role of (...) science is to formulate models of the cosmos we see and not to try to interpret or reveal reality. This paper tries to show how this holds true even for the famous relativity theory, by showing specific objections to the connection of the theory with the Holy Grail of philosophers. By analyzing various subjects related to the theory, from the twins’ paradox to the GPS satellites, this paper illustrates that relativity is much less connected to reality than what we would like to think. At the end, what Einstein’s theory provides is nothing more than a way to formalize the interactions of the world but without being able to make any claims whatsoever regarding the ‘reality’ of its conclusions. (shrink)

For centuries the case of Galileo Galilei has been the cornerstone of every major argument against the church and its supposedly unscientific dogmatism. The church seems to have condemned Galileo for his heresies, just because it couldn’t and wouldn’t handle the truth. Galileo was a hero of science wrongfully accused and now – at last – everyone knows that. But is that true? This paper tries to examine the case from the point of modern physics and the conclusions drawn are (...) startling. It seems that contemporary church was too haste into condemning itself. The evidence provided by Galileo to support the heliocentric system do not even pass simple scrutiny, while modern physics has ruled for a long time now against both heliocentric and geocentric models as depictions of the “truth”. As Einstein eloquently said, the debate about which system is chosen is void of any meaning from a physics’ point of view. At the end, the selection of the center is more a matter of choice rather than a matter of ‘truth’ of any kind. And this choice is driven by specific philosophical axioms penetrating astronomy for hundreds of years now. From Galileo to Hubble, the Copernican principle has been slowly transformed to a dogma followed by all mainstream astronomers. It is time to challenge our dogmatic adherence to the anti-humanism idea that we are insignificant in the cosmos and start making true honest science again, as Copernicus once postulated. (shrink)

Humans are obsolete. In the post-ChatGPT era, artificial intelligence systems have replaced us in the last sectors of life that we thought were our personal kingdom. Yet, humans still have a place in this life. But they can find it only if they forget all those things that we believe make us unique. Only if we go back to doing nothing, can we truly be alive and meet our Self. Only if we stop thinking can we accept the Cosmos as (...) it is and know what Being is. Only if we become irrational can we ever understand what AI will never understand. Humans need to destroy what they have created, because in the world they have built they have no place. Unless we become children once more. And laugh for no reason. In a cosmos that was meant to be our home. (shrink)

Humans are weird creatures. They like life and fear death, even though they know nothing for both. And even though our ignorance for life seems insignificant since we manage to live without knowing what life is, our ignorance of death seems more important since it seems to trouble the depths of our self. But like the fifth axiom of Euclid, the belief in death is nothing more than an arbitrary belief based on things we consider obvious even though no knowledge (...) is. A series of philosophical opinions dating back aeons have laid the foundation of an idea that initially did not even exist: That our existence can end like an evening breeze. The goal of this paper is to list all those philosophical dogmas that have made Humans believe that death exists. And by making this list a memory might resurface from something we used to feel: There is more to life than being…. (shrink)

Speaking for God has been part of religion for many years. However, science has come in the past few years to question that role or even our very ability to speak about God in general. My goal is to show that dogmatism, under any form, is wrong. And even though dogmatism had for a long time been associated with ill-intentioned religion, nowadays science has replaced religion in the throne of doctrinaire thinking. The point of the paper is to illustrate that (...) one-way thinking is never correct – most of the times a combination of science and religion, measurements and theoretical thinking, logic and intuition, is required to draw a conclusion about the most important philosophical questions. The paper establishes that exact sciences can be very useful, but they also have limits. The Religion-vs-Science problem is a pseudo-problem; logic and evidence can easily be used to defend theistic views. Both science and religion use common tools and methods and can be unified in a new way of thinking. This paper sets the foundations on how this can be achieved. The conclusion is that science and religion both complete our knowledge for the world, our understanding of humans and our purpose in life. Speaking about God is part of science as well as of religion. Only when we think of God as theologians and as scientists at the same time can we fully reach Him…. (shrink)

The validity of the senses we use to experience the cosmos is something we take for granted. The majority of the people view the senses as the most effective and potentially the only tool they have to reach reality. But as Shestov rightfully questioned, when was the last time the majority decided correctly on an important philosophical problem? The role of science and philosophy is to question the obvious and this is what we should do if we are to uncover (...) the true role of the senses. This paper uses a series of philosophy articles to touch on the problem of the senses and the answer portrayed is exciting as well as terrifying: The senses are not a helpful tool but more of a hurdle when it comes to understanding the cosmos…. (shrink)

Cognitive integration is a defining yet overlooked feature of our intellect that may nevertheless have substantial effects on the process of knowledge-acquisition. To bring those effects to the fore, I explore the topic of cognitive integration both from the perspective of virtue reliabilism within externalist epistemology and the perspective of extended cognition within externalist philosophy of mind and cognitive science. On the basis of this interdisciplinary focus, I argue that cognitive integration can provide a minimalist yet adequate epistemic norm of (...) subjective justification: so long as the agent’s belief-forming process has been integrated in his cognitive character, the agent can be justified in holding the resulting beliefs merely by lacking any doubts there was something wrong in the way he arrived at them. Moreover, since both externalist philosophy of mind and externalist epistemology treat the process of cognitive integration in the same way, we can claim that epistemic cognitive characters may extend beyond our organismic cognitive capacities to the artifacts we employ or even to other agents we interact with. This move is not only necessary for accounting for advanced cases of knowledge that is the product of the operation of epistemic artifacts or the interactive activity of research teams, but it can further lead to interesting ramifications both for social epistemology and philosophy of science. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja se na (...) klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

Predmet ove disertacije se u najširem smislu može posmatrati kao odgovor na meta-epistemološko pitanje o zadatku epistemologije i načinu na koji bi epistemološki projekat trebalo voditi. U radu prikazujemo i kritički analiziramo debatu savremenih metafilozofa o ulozi, a posledično i prirodi intuicija u savremenoj analitičkoj filozofiji. Osnovni cilj našeg rada je da odbranimo stav da epistemičke intuicije igraju ulogu evidencije u okviru metoda analize pojma znanja. Ovaj stav deo je standardne slike o epistemološkoj metodologiji koja se poslednjih godina dovodi u (...) pitanje, kako od strane naučno orijentisanih filozofskih naturalista, tako i filozofskih tradicionalista. Kao ključni problem izdvajamo neuspeh zastupnika standardne slike o filozofskoj metodologiji da ponude odgovor na pitanje prirode intuicija. Prema našem mišljenju ovaj neuspeh posledica je propusta koji prave kako zastupnici, tako i kritičari pozivanja na intuicije u filozofiji kada pristupaju ovoj metafilozofskoj debati. Jednom kada uvidimo da moramo podrobnije razumeti metode u okviru kojih se pozivamo na intuicije, uočićemo da filozofske intuicije ne smemo posmatrati kao homogenu klasu, već da ispitivanju njihove prirode moramo pristupiti u okviru pojedinačnih filozofskih disciplina. Kada smo ovu strategiju primenili u našem istraživanju došli smo do zaključka da intuicije kao izraz pojmovne kompetencije igraju ulogu evidencije u metodima pojmovne analize i misaonog eksperimenta koji su karakteristični za savremenu analitičku epistemologiju. (shrink)

Rad prikazuje kako se enaktivizam može koristiti kao integrativni pojmovni okvir u psihijatriji. Enaktivistički pristup može pomoći u rešavanju problema integracije u psihijatriji, to jest u tome kako da smisleno povežemo različite perspektive iz kojih objašnjavamo uzroke i prirodu psihijatrijskih poremećaja. Enaktivizam nam pruža mogućnost da povežemo fenomenološke, neurofiziološke, sociokulturalne, i egzistencijalne aspekte psihijatrijskih poremećaja i holistički pristupimo razumevanju i lečenju. Objasniću šta je enaktivizam, šta je problem integracije u psihijatriji, te kako, prema Saneke de Han, možemo putem enaktivizma pružiti (...) rešenje ovog problema. Naposletku, predložiću kako se enaktivistički pristup može obogatiti dodavanjem ekološke perspektive. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći ispitivanjem (...) etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Kierkegaardovo misaono nadahnuće motivirano je dvama nezadovoljstvima: prvo se tiče spekulativne filozofije i njezine nemogućnosti da zahvati zbiljnost pojedinca u njegovoj egzistencijalnoj danosti, a drugo se tiče građansko-kršćanskog svijeta njegova doba koji je u rasulu i gdje je »individua« posve dokinuta prevlašću »gomile«. Kako postati samim sobom, »jedan jedini«, odnosno »individua« , pitanje je koje Kierkegaard postavlja u središte svog filozofskog interesa. Put od običnog opstanka do zbiljskog egzistiranja, odnosno od »gomile« do »individue« ostvaruje se kroz tri stadija. To su (...) estetski, etički i religiozni stadij egzistiranja. U ovom se radu analiziraju njihovi ključni konstituensi i suodnos iščitavanjem primarno tri Kierkegaardova djela: Ili-ili, Bolest na smrt, Strah i drhtanje. I dok je odnos između estetskog i etičkog stadija dijalektički, religiozno stoji naspram estetskog i etičkog u naddijalektičkom odnosu. Taj se nad-dijalektički odnos pokazuje ključnim za interpretaciju Kierkegaardova mišljenja. -/- Kierkegaard’s philosophical inspiration was motivated by two displeasures: The first one concerns speculative philosophy and its incapability to grasp the reality of an individual in their existential givenness, and the second one has to do with the contemporary bourgeois-Christian world that had been falling apart and in which the “individual” was quite abrogated by the domination of the “crowd”. How to become one’s self, “unique”, or an “individual”, is the question Kierkegaard places into the center of his philosophical interest. The path from a common survival to a real existence, i. e., from the “crowd” to the “ndividual” is realized in three stages, through the esthetic, ethical, and the religious stages of exiastence. This paper analyzes their key constituents and their interrelation with an analysis of thre of Kierkegaard’s works: Either/Or, The Sickness unto Death, and Fear and Trembling. While the relation between the esthetic and ethical stages is a dialectical one, the religious is in a supradialectical relation to the esthetic and the ethical. This supradialectical relation is the key to the interpretation of Kierkegaard’s thought. (shrink)

Teza o "neskrivljenom neznanju" je instrument u okviru teorije pravednog rata koja sluzi da se moralno opravda ucesce u ratu za pripadnike one strane koja je porazena; uslovi za neskrivljenost su da su porazeni borci iskreno verovali da brane pravednu stvar i da su takodje iskreno verovali da imaju nekih izgleda da pobede. Bez ovog instrumenta teorija pravednog rata, jedna teorija koja opravdava rat preko pravednog uzroka rata, bi porazenoj strani narocito ako je slabija, morala da unapred pripise krivicu sto (...) je uopste usla u rat. Medjutim, u savremenoj situaciji rasirene kriminalizacije rata sam pojam rata se menja i postaje izuzetno neodredjen. Kako ratovi postaju sve vise i vise "asimetricni", pre svega u snazi sukobljenih strana, cini se da se teorija pravednog rata suocava sa teskocom da u svoje okvire uopste situira "neskrivljeno neznanje", ali to povlaci teskocu te teorije da pokaze da pravda ide sa pobedom, otvarajuci tako pitanje artikulacije pravednog mira. (shrink)

Properties and facts play a central role within metaphysics, yet there is no widely accepted account of what constitutes a property or a fact. Traditional conceptions of these metaphysical notions raise serious philosophical puzzles, making the existence of each seem dubious. Drawing on the minimalist theory of truth, I argue in favor of a minimalist conception of properties and facts. A minimalist theory of properties and facts explains these matters in terms of the acceptance of trivial schemas. To make the (...) case that minimalism is a superior approach to properties and facts, I argue against the standard views in the philosophical literature. I argue that the minimalist approach to properties has advantages over realism, nominalism, and the trope theory. I argue that the minimalist approach to facts is superior to the standard treatment of facts on correspondence theories. Metaphysical minimalism, a minimalist metaphysics of properties and facts, is a distinct and superior alternative to the theories of properties and facts currently on offer.Iako svojstva i činjenice u metafizici igraju središnju ulogu, ne postoji usuglašen opis toga što sačinjava svojstvo ili činjenicu. Tradicionalne koncepcije tih metafizičkih pojmova povlače za sobom ozbiljne filozofske zagonetke, zbog kojih se postojanje i svojstava i činjenica čini dvojbenim. Oslanjajući se na minimalističku teoriju istine, iznosim argumente u prilog minimalističkoj koncepciji svojstava i činjenica. Minimalistička teorija objašnjava svojstva i činjenice na osnovi prihvaćanja trivijalnih shema. Kako bih dokazao da je minimalizam nadmoćan pristup svojstvima i činjenicama, iznosim argumente protiv standardnih gledišta u filozofskoj literaturi. Tvrdim da minimalistički pristup svojstvima ima prednosti u odnosu na realizam, minimalizam i teoriju tropa. Tvrdim da je minimalistički pristup činjenicama nadmoćan standardnom shvaćanju činjenica u teorijama korespondencije. Metafizički minimalizam, minimalistička metafizika svojstava i činjenica, neovisna je i nadmoćna alternativa postojećim teorijama svojstava i činjenica. (shrink)

Nemali broj interpretatora Platonove Države smatra kako Sokratova argumentacija protiv Trasimaha u prvoj knjizi Države nije zadovoljavajuća, valjana i uverljiva. U ovom radu autorka nastoji da pokaže u čemu leže smisao, snaga i validnost Sokratovih argumenata protiv imoralističkog stanovišta o prirodi pravednosti. Njegovi argumenti nemaju samo elenktičku, pobijajuću vrednost, nego nam daju i uvid u neka načelna pitanja, poput prirode umeća, pleoneksije, funkcije, vrline, eudajmonije, te pružaju putokaz u kojem pravcu će se kretati dalja rasprava u Državi.

Rad se bavi temom tiranije u Platonovoj filozofiji koja je neraskidivno vezana za Platonovu kritiku demokratije. Stoga, da bi se uopšte moglo govoriti o njegovoj kritici tiranije, u radu će biti prikazana i sva druga društvena uređenja koja on pominje i čija smjenjivanja bivaju odslikana kroz živopisnu paralelu smjene generacija. Izložiću njegov argument zašto su tiranin i tiranija u potpunom opozitu sa njegovom idealnom državom i kraljem filozofom, ali takođe i postaviti mnogobrojna ključna pitanja koja će u radu biti podijeljena (...) u pet cjelina. U prvoj i drugoj cjelini ću govoriti o onome što dovodi do same promjene društvenih uređenja u Platonovoj „Državi“, stavljajući akcenat na prelaz demokratije u tiraniju. U trećem dijelu biće prikazan dopadljivi početak tiranije, da bi potom u četvrtom dijelu bilo riječi o već sasvim uspostavljenoj tiraniji i onome što prof. dr Irina Deretić naziva „povlačenje logosa ili psihopatologija nepravednog tiranina“. Peti dio će poslužiti kao osvrt na razmišljanje o tome da tiranina možda treba i sažaljevati, kako i sam Sokrat govori, a zatim i razmatranje teze Čincia Aruze (engl. Cinzia Arruzza) da je Platonova kritika tiranije zapravo njegova kritika demokratije. (shrink)

Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o tome da (...) su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

Dezinformacije, propagandni sadržaji, teorije zavere, pseudo-naučna tumačenja i slični obmanjujući narativi do kojih dolazimo putem svojih internet pretraživača predstavljaju ozbiljnu pretnju sticanju istinitih verovanja i očuvanju demokratskih vrednosti. Imajući to u vidu, njihova široka prisutnost u našim internet pretragama postavlja relevantna pitanja, uključujući ona koja su predmet istraživanja ovog rada: (a) kako i do koje mere se može razumeti epistemičko okruženje koje podržava njihovo širenje; (b) kome pripisati odgovornost za njihovo usvajanje i distribuciju; i (c) koje mere i strategije mogu (...) biti preduzete kako bi se njihov uticaj na javno mnjenje ublažio u zadovoljavajućoj meri? U nameri da donekle odgovorimo na ova tri usko povezana pitanja, bavićemo se socijalno-saznajnim karakteristikama Gugl pretraživača, načinima na koji on utiče na kvalitet naših epistemičkih praksi i strategijama za poboljšanje korisnikovog saznajnog položaja. Posebna pažnja biće posvećena pitanju podele odgovornosti između internet pretraživača (pružaoca usluge pretraživanja) i korisnika interneta (saznajnog subjekta). Unutar stanovišta koje mi zastupamo, teret odgovornosti se ravnomerno raspoređuje na korisnika i pretraživača. (shrink)

Esej "Stoljeće rearanžiranja: nanoznanost i globalno društvo", dovodi u vezu modernu znanost (nanoznanost) i moderno društvo (globalno društvo) kroz odnos nanotehnologizacije i globalizacije kao najvažnijih procesa jedne mreže fenomena koji se dotiču na području tehničkih i društvenih znanosti. Autor karakterizira 21. stoljeće kao stoljeće rearanžiranja u kojem znanost i filozofija funkcioniraju sa zajedničke osnove koja je holistička i pragmatička. Komparacijom novih tehničkih metoda u znanostima o materijalima i novih procesa u društvenoj ontologiji autor stavlja u odnos dva pristupa i dvije (...) skale identifikacije i reprezentacije: nanoskalu na području zananosti ο materijalima i globalnu skalu na području znanosti ο društvenim odnosima. Tehničke znanosti u formi nanoznanosti orijentirane su na stvaranje nove infrastrukturne paradigme: "ambijenta inteligentnog prostora" vođenog idejom "svi-u-digitalnom-svijetu". Društvene znanosti, koje sudjeluju na planu integracije i globalizacije, orijentirane su na stvaranje nove transnacionalne i spekulativne paradigme: "mobilnog hiper-prostora za internacionalno poslovanje" vođene idejom "svi-u-demokratskom-svijetu". Obje vrste znanosti proizvode istu vrstu nevidljive ontologije koja je dostupna samo virtualnoj identifikaciji i reprezentaciji zasnovanoj na osmišljavanju, stvaranju i proizvodnji programibilne supstancije i programibilnog identiteta. One produciraju identičnost / uniformnost u funkcionalnom operiranju tehničkim sredstvima i političkim principima. U sintagmi "društvo zasnovano na znanju" termin "znanje" ima značenje "znanje proizvodnje, znanje upotrebe i znanje operiranja pametnim (programibilnim) materijalima i pametnim (programibilnim) identitetom". U "D&D svijetu" (digitalnom & demokratskom svijetu) svi ljudi moraju znati upotrebljavati tehnološki mikro-svijet i politički makro-svijet kako bi postigli isti cilj: kontrolu nad prirodom i društvom. Nevidljivost ili iščezavanje realnih stvari, realnih sredstava komunikacije i realnih društvenih odnosa, jeste novo tehničko i ideološko sredstvo stvaranja "novog čarobnog svijeta". (shrink)