U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo velikom razvoju istraživanja na području znanosti i religije. Jedan takav razvoj naziva se 'teologija prirode' (ToN), što uključuje aktivnost izgradnje ili revizije teoloških okvira u svjetlu suvremenih znanstvenih razvoja, npr. evolucije, teorije kaosa i kvantne mehanike. Ian Barbour, John Polkinghorne i Arthur Peacocke, kršćanski mislioci, najpoznatiji su zagovornici ove vrste razmišljanja. Međutim, ovaj diskurs nije ispitan iz islamske perspektive. S obzirom na ovaj jaz, u članku razmatramo ovaj način razmišljanja iz perspektive Ashʿarī škole mišljenja koja (...) je dio sunitske islamske kalām tradicije. Prvo ćemo razmotriti kako se ToN manifestira u djelima ranije spomenutih mislilaca. Nakon toga ističemo bitna načela ašʿarizma koja su relevantna za Boga, Njegovu interakciju sa stvorenim svijetom i znanost. One se potom uspoređuju s idejama navedenih mislilaca. Dolazimo do dva zaključka. Prvo, pokazujemo da se atomizam, koji se općenito shvaća općeprihvaćeno stajalište u Ashʿarī tradiciji, ne bi trebao smatrati teološkimgledištem, već prije filozofskim ili znanstvenim. Drugo, napravljena je važna razlika između znanstveno informirane teologije (SIT) i kontingentno informirane teologije (CIT). Za Ashʿarīje, CIT je dovoljan za razumijevanje Boga, ali oni bi smatrali da bi SIT prikazan u ToN bio problematičan. Motivacija i metodologija lokaliziranja ili modificiranja Božje prirode ili atributa kako bi odgovarali današnjoj znanosti smatrala bi se teološki vrlo spronim oblikom scijentizma. (shrink)