Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

Avicenna holds that since God has existed from all eternity and is immutable and impassible, he cannot come to have an attribute or feature that he has not had from all eternity. He also claims for the simultaneous causation. A puzzle arises when we consider God’s creating this world. If God is immutable and impassible, then his attributes associated with his creating this world are unchanging. So, God must have been creating the world from all eternity. But then God’s creative (...) act, one might object, seems to be no different from a matter of natural necessity. This is a threat to divine freedom, for God would then have no choice concerning his creative action. Anthony Ruffus and Jon McGinnis argue that this puzzle can be solved in such a way that Avicenna can consistently affirm divine freedom along with divine simplicity. They suggest that Naṣīr al-Dīn Ṭūsī’s interpretation might help to show that it is false that Avicenna’s God cannot choose absolutely. For it is still open to him to choose either to create eternally or to refrain from creating anything at all. Ruffus and McGinnis argue that since creating or not creating anything at all do not correspond to two distinct concepts, Avicenna’s account of divine simplicity, which denies any multiplicity in divine mind, is safeguarded along with divine freedom. I claim that God’s omnirationality requiring that he always acts for reasons is a serious threat to such an interpretation. (shrink)

There have been many developments in the field of science and religion over the past few decades. One such development is referred to as ‘theology of nature’ (ToN), which is the activity of building or revising theological frameworks in light of contemporary scientific developments, e.g., evolution, chaos theory, and quantum mechanics. Ian Barbour, John Polkinghorne, and Arthur Peacocke, all of whom are Christian thinkers, are the most well-known advocates of this kind of thinking. However, this discourse has not been examined (...) from an Islamic perspective. Given this gap, in this article, we view this strand of thinking from the Ashʿarī school of thought that is part of the Sunnī Islamic kalām tradition. We first review how ToN manifests in the works of the thinkers mentioned earlier. Following this, we highlight the essential principles in Ashʿarism relevant to God, His interaction with the created world, and science. These are then compared with the ideas of the said thinkers. Two conclusions are reached. First, we demonstrate that atomism, which is generally understood as a long-held position in the Ashʿarī tradition, should not be held as a theological position but rather a philosophical or a scientific one. Second, an important distinction is made between science-informed theology (SIT) and contingency-informed theology (CIT). For Ashʿarīs, a CIT is sufficient for understanding God, but they would find the SIT displayed in ToN problematic. The motivation and methodology of localising or modifying God’s nature or attributes to fit the science of the day would be seen as theologically very costly and a form of scientism. (shrink)

U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo velikom razvoju istraživanja na području znanosti i religije. Jedan takav razvoj naziva se 'teologija prirode' (ToN), što uključuje aktivnost izgradnje ili revizije teoloških okvira u svjetlu suvremenih znanstvenih razvoja, npr. evolucije, teorije kaosa i kvantne mehanike. Ian Barbour, John Polkinghorne i Arthur Peacocke, kršćanski mislioci, najpoznatiji su zagovornici ove vrste razmišljanja. Međutim, ovaj diskurs nije ispitan iz islamske perspektive. S obzirom na ovaj jaz, u članku razmatramo ovaj način razmišljanja iz perspektive Ashʿarī škole mišljenja koja (...) je dio sunitske islamske kalām tradicije. Prvo ćemo razmotriti kako se ToN manifestira u djelima ranije spomenutih mislilaca. Nakon toga ističemo bitna načela ašʿarizma koja su relevantna za Boga, Njegovu interakciju sa stvorenim svijetom i znanost. One se potom uspoređuju s idejama navedenih mislilaca. Dolazimo do dva zaključka. Prvo, pokazujemo da se atomizam, koji se općenito shvaća općeprihvaćeno stajalište u Ashʿarī tradiciji, ne bi trebao smatrati teološkimgledištem, već prije filozofskim ili znanstvenim. Drugo, napravljena je važna razlika između znanstveno informirane teologije (SIT) i kontingentno informirane teologije (CIT). Za Ashʿarīje, CIT je dovoljan za razumijevanje Boga, ali oni bi smatrali da bi SIT prikazan u ToN bio problematičan. Motivacija i metodologija lokaliziranja ili modificiranja Božje prirode ili atributa kako bi odgovarali današnjoj znanosti smatrala bi se teološki vrlo spronim oblikom scijentizma. (shrink)