Abstract

U članku se promatraju osnovne karakteristike razvojne dinamike hrvatskoga logičkoga nazivlja od izlazka Pacelove Logike za gimnazije, prve sustavne logike na hrvatskome jeziku, 1868. godine, pa sve do Petrovićeve Logike, također za srednja učilišta, iz 1964., koja je još uviek u uporabi. Nazivlje je u tu svrhu razvrstano u nekoliko tipičih skupina. Općenito, uočava se porast zastupljenosti latinizama (i grecizama) na štetu hrvatskih naziva. U analizi nazivlja autor se ograničuje na knjige namienjene nastavi logike bilo na srednjim učilištima, bilo na sveučilištu, i to na nazivlje tradicionalne logike. Mjestimice su pridodane i napomene o nazivlju moderne (matematičke) logike.