The thesis that technology is applied science is called by Niiniluoto (1997) the standard view. That is surprising because the identification between technology and applied science has been widely rejected by both historians and philosophers of technology, including Rapp (1974), Bugliarello and Doner (1976), Derry and Williams (1977), Feibleman (1983), Skolimowski (1966), Vermaas et al., (2011), Don Idhe (2013). The reasons of such rejection mainly stem from the fact that technology has historically progressed without the benefit of science, i.e., it (...) has been possible to design technological devices without the explicit and systematic development of the scientific theories and laws that would explain their functioning. Polish philosopher Henryk Skolimowski has attacked this identification based on historical evidence. He argues that in the development of technology, there are many cases wherein technological designs have supported pure scientific research, rather than the other way round if technology were applied science. According to Skolimowski, some cases that dispute the identification of technology as applied science are the design of the transistor, supersonic aircraft, and the Manhattan Project. However, this historical evidence should not persuade us for two reasons: 1) Rejecting the previous scientific research that served as the basis for the said technological designs commits Skolimowski to anachronism. 2) From a realistic perspective of science, technological devices are not only subject to the principles and laws of science, regardless of the extent of our knowledge of them, but incorporate insights on more articulated explanations that while not available at the time of designing, do inspire our practical and theoretical efforts and guide further work. In this paper, we posit that the cases offered by Skolimowski to motivate his rejection of the standard view are far from being conclusive. To this end, we not only critically assess each case but also identify other historical examples that might be even more promising to support Skolimowski's thesis. Finally, we critically deal with those more promising cases and argue for a deflationary interpretation of the standard view. -/- . (shrink)

Autor ukazuje na temeljne ideje i teme po kojima će Tomina misao ostati prepoznatljiva u povijesti filozofije: princip aktualizacije, bivstvovanje kao „aktualnost svih akata i savršenost svih savršenstava”, princip individuacije, jedinstvo supstancijalne forme, vrste apstrakcije, odbacivanje univerzalnog hilemorfizma, realna kompozicija (stvarna razlika), „ipsum esse subsistens, esse commune”, umska bića, dokaz za postojanje Boga, itd. … Objavom ove knjige ovo će jezično područje biti iznimno obogaćeno uvidom u relevantnu filozofijsku tematiku u odnosu na pitanje tumačenja Tomina djela, a koje je od (...) posebnog značenja za studente filozofije, kojima se želi ponuditi temeljiti uvod u filozofiju. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći ispitivanjem (...) etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Ovaj rad istražuje relevantnost filozofije Frane Petrića za suvremene debate unutar filozofije uma i metafizike, s posebnim naglaskom na panpsihizam i kozmopsihizam. Ove teorije svijesti, koje ponovno privlače pažnju u akademskim krugovima, smatraju svijest sveprisutnim svojstvom temeljne razine stvarnosti. U skladu s time, rad proučava Petrićevo shvaćanje kozmosa kao temelja stvarnosti, koji posjeduje dušu ili svijest te kako pojedinačna bića nasljeđuju svijest od kozmosa. Uspoređuju se Petrićeve ideje sa suvremenim argumentima za panpsihizam, a posebice se analizira kako njegovo razumijevanje duše (...) odgovara recentnim teorijama o intrinzičnoj prirodi i emergenciji svijesti. Istražuje se također kako se Petrićeva filozofija odnosi na suvremene rasprave kroz prizmu njegove kritike Aristotelove koncepcije znanosti o biću kao biću. Izlažu se argumenti u prilog originalnom tumačenju Petrićeve filozofije. Glavna teza rada jest da je Petrića točnije okarakterizirati kao kozmopsihista, unatoč tome što je uveo pojam panpsihizam. Rad koristi spekulativnu interpretaciju Petrićeve misli, koja apstrahira od nekih (neo)platoničkih elemenata i modernizira jezik, s ciljem pokazivanja kako može dovesti do novih uvida u filozofiji uma i metafizici te potaknuti daljnje istraživanje. (shrink)