This paper defends an interpretation of Gottlob Frege’s views on the structure of thought. I argue that Frege did not think that a thought has a unique decomposition into its component senses, but rather the same thought can be decomposed into senses in multiple, distinct ways. These multiple decompositions will often have distinct logical forms. I also argue against Michael Dummett and others that Frege was committed to the sense of a predicate being a function from the sense of a (...) name (or names) to a complete thought. I defend my Frege interpretation against a puzzle often discussed in the Frege literature; namely, that the Multiple Decompositions Thesis is incompatible with Frege’s stated view that a thought is built up out of its component senses as parts. I provide textual evidence and argument that Frege thought of the part/whole relation in such a way that a whole can be analyzed into (or built up out of) parts in multiple, distinct ways, thus dissolving the puzzle. I conclude with discussion of every sort of example of multiple decompositions that can be found in Frege's work. (shrink)

This dissertation is about the structure of thought. Following Gottlob Frege, I define a thought as the sort of content relevant to determining whether an assertion is true or false. The historical component of the dissertation involves interpreting Frege’s actual views on the structure of thought. I argue that Frege did not think that a thought has a unique decomposition into its component senses, but rather the same thought can be decomposed into senses in a variety of distinct ways. I (...) extend Frege’s position and use it to develop an account of the hierarchy of senses, the senses expressed by indexicals and demonstratives, and the distinction between logical and non-logical structure. I also discuss various connections with the nature of meta-representation, our capacity for reflective judgment, some aspects of the structure of conscious experience, the way we perceive regions of space and durations of time, and our conscious awareness of our own perceptions and events of thinking. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

According to directionalism, non-symmetric relations are distinct from their converses. Kit Fine (2000) argues that the directionalist faces a dilemma; they must either (i) reject the principle Uniqueness, which states that no completion (fact, state of affairs, or proposition) is a completion of more than one relation, or (ii) reject the principle Identity, which states that each completion of a relation is identical to a completion of its converse (e.g., Dante’s loving Bice is identical to Bice’s being loved (...) by Dante). Fine’s argument has been regarded as a decisive blow to directionalism. But new strategies for replying to it can be developed with the tools of the postmodal metaphysician, who is comfortable individuating relations and their completions hyperintensionally, allowing for necessary connections between distinct entities, and making use of hyperintensional notions like essence and grounding. In what follows, I develop postmodal strategies for denying both horns of Fine’s dilemma, concluding that the postmodal directionalist need not be concerned with Fine’s argument. (shrink)

Jedna od istaknutih teorijskih koristi pojma utemeljivanja jeste njegova sposobnost da ujedinjuje različite slučajeve metafizičke zavisnosti i determinacije. To pretpostavlja da je sam ovaj pojam jedinstven. Jedinstvo utemeljivanja uobičajeno se prećutno pretpostavljalo među teoretičarima utemeljivanja, ali je s vremenom postalo predmet diskusije usled različitih skeptičkih izazova. U ovom radu ispitaćemo tri najopštije teorije jedinstva utemeljivanja: 1) singularizam − gledište po kojem je je dinstvo utemeljivanja zasnovano na ideji da postoji samo jedna relacija utemeljivanja; 2) generalizam − gledište po kojem utemeljivanje (...) treba razumeti kao generički pojam; i 3) gledište koje tvrdi da jedinstvo utemeljivanja počiva na objektivnim sličnostima među različitim relacijama utemeljivanja. Posebna pažnja biće posvećena trećoj opciji koja je bila u velikoj meri zanemareno gledište. Naša razmatranja će ukazati da ovo stanovište, zahvaljujući svojim inherentnim teorijskim vrlinama, zaslužuje mnogo oz biljniji tretman u metafizičkim raspravama o utemeljivanju. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Dezinformacije, propagandni sadržaji, teorije zavere, pseudo-naučna tumačenja i slični obmanjujući narativi do kojih dolazimo putem svojih internet pretraživača predstavljaju ozbiljnu pretnju sticanju istinitih verovanja i očuvanju demokratskih vrednosti. Imajući to u vidu, njihova široka prisutnost u našim internet pretragama postavlja relevantna pitanja, uključujući ona koja su predmet istraživanja ovog rada: (a) kako i do koje mere se može razumeti epistemičko okruženje koje podržava njihovo širenje; (b) kome pripisati odgovornost za njihovo usvajanje i distribuciju; i (c) koje mere i strategije mogu (...) biti preduzete kako bi se njihov uticaj na javno mnjenje ublažio u zadovoljavajućoj meri? U nameri da donekle odgovorimo na ova tri usko povezana pitanja, bavićemo se socijalno-saznajnim karakteristikama Gugl pretraživača, načinima na koji on utiče na kvalitet naših epistemičkih praksi i strategijama za poboljšanje korisnikovog saznajnog položaja. Posebna pažnja biće posvećena pitanju podele odgovornosti između internet pretraživača (pružaoca usluge pretraživanja) i korisnika interneta (saznajnog subjekta). Unutar stanovišta koje mi zastupamo, teret odgovornosti se ravnomerno raspoređuje na korisnika i pretraživača. (shrink)

Rad se bavi temom tiranije u Platonovoj filozofiji koja je neraskidivno vezana za Platonovu kritiku demokratije. Stoga, da bi se uopšte moglo govoriti o njegovoj kritici tiranije, u radu će biti prikazana i sva druga društvena uređenja koja on pominje i čija smjenjivanja bivaju odslikana kroz živopisnu paralelu smjene generacija. Izložiću njegov argument zašto su tiranin i tiranija u potpunom opozitu sa njegovom idealnom državom i kraljem filozofom, ali takođe i postaviti mnogobrojna ključna pitanja koja će u radu biti podijeljena (...) u pet cjelina. U prvoj i drugoj cjelini ću govoriti o onome što dovodi do same promjene društvenih uređenja u Platonovoj „Državi“, stavljajući akcenat na prelaz demokratije u tiraniju. U trećem dijelu biće prikazan dopadljivi početak tiranije, da bi potom u četvrtom dijelu bilo riječi o već sasvim uspostavljenoj tiraniji i onome što prof. dr Irina Deretić naziva „povlačenje logosa ili psihopatologija nepravednog tiranina“. Peti dio će poslužiti kao osvrt na razmišljanje o tome da tiranina možda treba i sažaljevati, kako i sam Sokrat govori, a zatim i razmatranje teze Čincia Aruze (engl. Cinzia Arruzza) da je Platonova kritika tiranije zapravo njegova kritika demokratije. (shrink)