I defend an analog of probabilism that characterizes rationally coherent estimates for chances. Specifically, I demonstrate the following accuracy-dominance result for stochastic theories in the C*-algebraic framework: supposing an assignment of chance values is possible if and only if it is given by a pure state on a given algebra, your estimates for chances avoid accuracy-dominance if and only if they are given by a state on that algebra. When your estimates avoid accuracy-dominance (roughly: when you cannot guarantee that other (...) estimates would be more accurate), I say that they are sufficiently coherent. In formal epistemology and quantum foundations, the notion of rational coherence that gets more attention requires that you never allow for a sure loss (or “Dutch book”) in a given sort of betting game; I call this notion full coherence. I characterize when these two notions of rational coherence align, and I show that there is a quantum state giving estimates that are sufficiently coherent, but not fully coherent. (shrink)

One of our most sophisticated accounts of objective chance in quantum mechanics involves the Deutsch-Wallace theorem, which uses state-space symmetries to justify agents’ use of the Born rule when the quantum state is known. But Wallace argues that this theorem requires an Everettian approach to measurement. I find that this argument is unsound. I demonstrate a counter-example by applying the Deutsch-Wallace theorem to the de Broglie-Bohm pilot-wave theory.

We argue against claims that the classical ℏ → 0 limit is “singular” in a way that frustrates an eliminative reduction of classical to quantum physics. We show one precise sense in which quantum mechanics and scaling behavior can be used to recover classical mechanics exactly, without making prior reference to the classical theory. To do so, we use the tools of strict deformation quantization, which provides a rigorous way to capture the ℏ → 0 limit. We then use the (...) tools of category theory to demonstrate one way that this reduction is explanatory: it illustrates a sense in which the structure of quantum mechanics determines that of classical mechanics. (shrink)

Hájek (Erkenntnis 70(2):211–235, 2009) argues that probabilities cannot be the limits of relative frequencies in counterfactual infinite sequences. I argue for a different understanding of these limits, drawing on Norton’s (Philos Sci 79(2):207–232, 2012) distinction between approximations (inexact descriptions of a target) and idealizations (separate models that bear analogies to the target). Then, I adapt Hájek’s arguments to this new context. These arguments provide excellent reasons not to use hypothetical frequencies as idealizations, but no reason not to use them as (...) approximations. (shrink)

Bundles of C*-algebras can be used to represent limits of physical theories whose algebraic structure depends on the value of a parameter. The primary example is the ℏ→0 limit of the C*-algebras of physical quantities in quantum theories, represented in the framework of strict deformation quantization. In this paper, we understand such limiting procedures in terms of the extension of a bundle of C*-algebras to some limiting value of a parameter. We prove existence and uniqueness results for such extensions. Moreover, (...) we show that such extensions are functorial for the C*-product, dynamical automorphisms, and the Lie bracket (in the ℏ→0 case) on the fiber C*-algebras. (shrink)

Recently, there has been some discussion of how Dutch Book arguments might be used to demonstrate the rational incoherence of certain hidden variable models of quantum theory. In this paper, we argue that the 'form of inconsistency' underlying this alleged irrationality is deeply and comprehensively related to the more familiar 'inconsistency' phenomenon of contextuality. Our main result is that the hierarchy of contextuality due to Abramsky and Brandenburger corresponds to a hierarchy of additivity/convexity-violations which yields formal Dutch Books of different (...) strengths. We then use this result to provide a partial assessment of whether these formal Dutch Books can be interpreted normatively. (shrink)

Lately, there has been a lot of talk about the Ghettos, about wayward youths and Instagram rappers that glorify violence. In this piece, a Warsaw-based philosopher contributes to this discussion by examining the music of the ghetto and the culture of riots. Not in opposition to how bourgeois society usually frames such acts of discontent but rather as a reasonable democratic right that minorities are entitled to.

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)